Znate one dane kada se nije visjelo na mobitelima. Kada nitko nije bio
filtriran i kada je svaki dan imao svoj početak i kraj. Ne znam za vas, ali ja
nasreću znam. Kada sam bila manja, dovoljno stara da znam osnovna pravila
nogometa (gol i lopta), a s druge strane toliko mlada pa nisam imala
društvene mreže. Navečer bih igrala nogomet s društvom sve dok nije postalo mračno
i nitko nije vidio svoju sjenu pa nas je razdvajala rečenica "Ne vidimo
igrat, sastajemo se opet sutra". Mrak je uvijek počeo u isto vrijeme.
Taman pet minuta prije moje tadašnje omiljene serije Puna kuća. Eh, kad se
sjetim te serije. Čak sam gledala i reprize od repriza. Možda se pitate
što sam radila po danu? Možda i ne! Svejedno reći ću Vam. Po danu sam sa
sestrama i susjedom igrala igre kao što su Rizik, magarac, kejms i naravno
plejku. Ništa bez super Mario Go na Wii-u. Toliko sam se usavršila u igrama da
bi čak i moje zlato osvajalo zlato. Uz sve to našla sam vremena svirati klavir
i osigurala si gažu na jednoj svadbi (vidjet ćemo). Izrađivala sam i razne
ukrase od perlica, ukrašavala staklo i naravno izrezivala iz kataloga proizvode
i igrala se s time ne trgovine, nego Barbika trgovine. Nadam se da nisam
jedina koja se teško odvojila od tih dražesnih lutkica. Kada bih se sa sestrom
igrala s barbikama moja sestra imala je uvijek bolji život od mene: najljepšeg
kena, kuću, brod, kafić čak i malu bebu. Ja sam u 99% igre bila njena
sluškinja, a ovaj 1% sam bila njen muž kojeg je varala sa drugim kenom crncem
koji je nažalost ostao prerano bez glave. Ne brinite, nisam se samo igrala s
barbikama. Ja sam navukla pola susjedstva da se igra sa mnom. Čak su muški
glumili konje, pse i ostale životinje jer je "tetkasto" kad muško
glumi barbiku. S bebicama sam se igrala malo manje. Vozila sam ih okolo u
košari na svome crvenom biciklu i trubila ljudima. Kada je jedna gospođa rekla
"Lijepa ti je lutkica" ja sam samo odvratila "To nije lutkica,
to je moja kćer" i nastavila voziti bicikl. Igrali smo se restorana,
doktora, zubara i naravno škole. Uvijek mi je padalo na pamet „Zašto se igramo
škole pod praznicima, a jedva smo je se riješili“ Iako predmet koji sam ja
predavala u igri škole postojao je rijetko u kojoj školi, zove se Glagoljica.
Ja i sestra bi održavale doma predstave i glumile. Naravno ulaz je bio 5
kuna, a izlaz isto toliko. Taman smo skupile novce za Snjeguljicu (sladoled).
Pisala sam i dnevnik. Vidite koliko se našlo prije vremena, danas sam na Instagramu
pet minuta, a na kraju ispadne pedeset i pet minuta. Prije su se gledale serije
i sapunice na televiziji, a danas se gledaju youtuberi na Youtubeu. Prije je
Marisol bila zvijezda, a danas je to Zoella. Prije su se rođendani pamtili, sad
Facebook podsjeti na rođendan prijatelja. Prije su se kupovale novine, sada se
vijesti čitaju preko interneta. Ah, ta nostalgija… Ali ne možemo reći da nam
nije lijepo. Oh, itekako nam je lijepo. Što se može „Lezi pod palmu i uživaj“
usput snimi story za Snapchat i uslikaj jedan selfie za Instagram. Pozdrav do
idućeg posta. Uzmi hladno piće i uživaj, ipak je ljeto. A i da nije, uživaj
svejedno.
