Nogomet i Barbike

Znate one dane kada se nije visjelo na mobitelima. Kada nitko nije bio filtriran i kada je svaki dan imao svoj početak i kraj. Ne znam za vas, ali ja nasreću znam. Kada sam bila manja, dovoljno stara da znam osnovna pravila nogometa (gol i lopta), a s druge strane toliko mlada pa nisam imala društvene mreže. Navečer bih igrala nogomet s društvom sve dok nije postalo mračno i nitko nije vidio svoju sjenu pa nas je razdvajala rečenica "Ne vidimo igrat, sastajemo se opet sutra". Mrak je uvijek počeo u isto vrijeme. Taman pet minuta prije moje tadašnje omiljene serije Puna kuća. Eh, kad se sjetim te serije. Čak sam gledala i reprize od repriza. Možda se pitate što sam radila po danu? Možda i ne! Svejedno reći ću Vam. Po danu sam sa sestrama i susjedom igrala igre kao što su Rizik, magarac, kejms i naravno plejku. Ništa bez super Mario Go na Wii-u. Toliko sam se usavršila u igrama da bi čak i moje zlato osvajalo zlato. Uz sve to našla sam vremena svirati klavir i osigurala si gažu na jednoj svadbi (vidjet ćemo). Izrađivala sam i razne ukrase od perlica, ukrašavala staklo i naravno izrezivala iz kataloga proizvode i igrala se s time ne trgovine, nego  Barbika trgovine. Nadam se da nisam jedina koja se teško odvojila od tih dražesnih lutkica. Kada bih se sa sestrom igrala s barbikama moja sestra imala je uvijek bolji život od mene: najljepšeg kena, kuću, brod, kafić čak i malu bebu. Ja sam u 99% igre bila njena sluškinja, a ovaj 1% sam bila njen muž kojeg je varala sa drugim kenom crncem koji je nažalost ostao prerano bez glave. Ne brinite, nisam se samo igrala s barbikama. Ja sam navukla pola susjedstva da se igra sa mnom. Čak su muški glumili konje, pse i ostale životinje jer je "tetkasto" kad muško glumi barbiku. S bebicama sam se igrala malo manje. Vozila sam ih okolo u košari na svome crvenom biciklu i trubila ljudima. Kada je jedna gospođa rekla "Lijepa ti je lutkica" ja sam samo odvratila "To nije lutkica, to je moja kćer" i nastavila voziti bicikl. Igrali smo se restorana, doktora, zubara i naravno škole. Uvijek mi je padalo na pamet „Zašto se igramo škole pod praznicima, a jedva smo je se riješili“ Iako predmet koji sam ja predavala u igri škole postojao je rijetko u kojoj školi, zove se Glagoljica. Ja i sestra bi održavale doma predstave i glumile. Naravno ulaz je bio 5 kuna, a izlaz isto toliko. Taman smo skupile novce za Snjeguljicu (sladoled).
Pisala sam i dnevnik. Vidite koliko se našlo prije vremena, danas sam na Instagramu pet minuta, a na kraju ispadne pedeset i pet minuta. Prije su se gledale serije i sapunice na televiziji, a danas se gledaju youtuberi na Youtubeu. Prije je Marisol bila zvijezda, a danas je to Zoella. Prije su se rođendani pamtili, sad Facebook podsjeti na rođendan prijatelja. Prije su se kupovale novine, sada se vijesti čitaju preko interneta. Ah, ta nostalgija… Ali ne možemo reći da nam nije lijepo. Oh, itekako nam je lijepo. Što se može „Lezi pod palmu i uživaj“ usput snimi story za Snapchat i uslikaj jedan selfie za Instagram. Pozdrav do idućeg posta. Uzmi hladno piće i uživaj, ipak je ljeto. A i da nije, uživaj svejedno.